FOTO: Scenski prikaz "matkanja"

1004matkanje

Prva nedjelja nakon Uskrsa ima nekoliko naziva: bijela nedjelja, mladi Uskrs, matkana nedela, a u Podravini je bila osobito značajna po običaju matkanja...

Kako bi sačuvali ovaj stari hrvatski običaj, članice Udruge žena Delovi, te članice i članovi KUD-a Delovi uz pomoć i u suradnji sa ekipom HRT-a snimili su scenski prikaz (emitira se svakodnevno u ovo blagdansko vrijeme na HRT 4) u etno kući i na imanju Štefanije i Zvonka Vulića u Delovima.

Matkanje se upriličilo u kući jedne od djevojaka, čija bi majka pripremila tradicionalnu hranu, ili bi svaka od djevojaka donijela sa sobom nešto od hrane, svaka prema svojim mogućnostima. Kuća u kojoj se matkalo bila je ukrašena zelenilom i prvim proljetnim cvijećem.

Tog dana djevojke u dobi od 14-18 godina razmjenjivale su najljepše ukrašene pisanice. Razmjena je morala biti unaprijed dogovorena, a djevojke su birale najbolju prijateljicu s kojom su mijenjale jaje uz riječi:„’Oćeš biti moja matka?“ i „Na ti matka pisanicu, na!„ Nakon toga poljubile su se i postale „matke“ i tako ostale do kraja života. Od tada su se posjećivale, družile i pazile jedna na drugu. Poslale su toliko bliske da su jedna drugoj bile klencerice ili kume na vjenčanju ili krsne kume djeci. Isto tako , i njihove obitelji bi na taj način izgradile vezu jednaku krvnom srodstvu ili kumstvu. Tijekom ovog običaja razmjenjivala su se jaja -pisanice ukrašene jednom od tradicijskih tehnika ovog ovog kraja: pisanje voskom i struganjem boje s jajeta oštrim predmetom. Pisanice su ukrašavale mame i bake djevojaka na Veliki petak. Matkanje su mladi uvijek željno iščekivali. Nakon razmjene pisanica slijedila je večera i zabava na koju su se djevojkama mogli pridružiti i seoski mladići s kojima su, s obzirom na to da je korizma prošla, djevojke sada smjele i zaplesati lagane plesove.
Na kraju matkanja, djevojke su čuvale svoje darove za uspomenu. Stavile su pisanicu u čašu pa u ukrašen prozor gdje je bila do Trojaka. Nakon toga, pospremila ju je u ormar za odjeću. Ako je bila iz bogatije obitelji u prozoru se mogla vidjeti i naranđa.

Plesanje “vuzmenog kola” još je jedna podravska osobitost uskrsnih običaja, čime je počelo i prvo društveno veselje nakon korizme.
To je bila prigoda da svi odjenu novo ruho koje se priređivalo tijekom dugog zimskog razdoblja. Tim ruhom se iskazivalo ekonomsko bogatstvo obitelji i društveni položaj pojedinca.
Vuzmeno kolo izvodilo se isključivo na Uskrs i Uskrsne blagdane, pa mu otuda i ime.
Žensko kolo obrednog karaktera, izvodi se jednoglasno, isključivo uz pratnju pjesme. Kolo se kreće u smjeru hoda kazaljke na satu vrlo smireno, laganim tempom i dostojanstvenim držanjem.
Ostala kola, plesala su se pred crkvom i na raskršćima. Kolo su obično povele djevojke i mlade “snehe”, a momci (rjeđe i mladi oženjeni muškarci) bi se pridružili.
Starije žene i muškarci nisu plesali “vuzmena kola”, no zato žene, majke djevojaka u kolu vrlo rado su prisustvovale kao promatračice: “gledale s uokolo kakva je koja djevojka, koja ima kakvu podsuknju, kako se koja drži;...” Mlade snahe plesale su još godinu ili dvije nakon udaje, a nakon toga ne.
Čovjek koji pleše u kolu otvara se društvu u kojem pleše a društvo se istovremeno otvara njemu, u kolu čovjek nikad nije sam.
Ovakvi stari običaji svakako se moraju prenositi na mlađe naraštaje i nikako ne smiju biti zaboravljeni.
Kao što znademo da pojedinac ne može bez obitelji, tako i narod ne može bez tradicije, a u Delovima se trude sačuvati to bogatstvo.